znaš, ono

Ovo je moja deseta zagrebačka zima. Osjećaj je uvijek isti. Nastojim da ovo beživotno sivilo ne uđe u mene. I čekam. Ne znam ni sama što. Možda snijeg. On me veseli. Valjda zato što sam odrasla u dolini koja bi četiri mjeseca godišnje spavala u pahuljama. Sigurno je sada ondje sve bijelo. Za razliku od ovih boja ovdje. Ipak, danas je došla jedna dobra vijest. Stigla je božićnica. Ili, bolje rečeno crkavica. Ne razumijem zašto moja tvrtka, koja je moćna i samim time dobrostojeća, uvijek škrtari za blagdane. Cijelu godinu radiš kao konj, a onda ti tajnica uruči bon kojim možeš napuniti jednu vrećicu (jedva) i da ti koju kunu da imaš za kavu. Sramota. Ja nisam megaloman niti vječiti oporbenjak, ali što jest da jest, direktor je krajnje bezobrazan. Ali, što se može. Radi i šuti, rekla bi moja mama. Ona uvijek ide linijom manjeg otpora i nikada neće razumjeti, kako to ona kratko i jasno kaže, moje "buntovništvo". A ja uopće ne mislim da sam nekakav buntovnik. Čudno je to kako se naša slika o nama samima ne podudara s mišljenjem koje drugi imaju o nama. Valjda je tako priroda dala da bi nas zaštitila. Od istine. Ili laži. Ovisi o kutu gledanja. Na primjer, ja sad na gotovo sve gledam crno. To je, mislim, zato što sam nesretno zaljubljena. Ali, o tome ću nekom drugom prilikom...